| < | srpanj, 2014 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Srpanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (3)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (3)
Siječanj 2013 (3)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (3)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (5)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (2)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (3)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Siječanj 2009 (2)
Listopad 2008 (2)
Rujan 2008 (5)
Kolovoz 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (4)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (4)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Marija.
.jinx is coming.
Soba novih sjećanja
- 17:18 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Poželiti ću nešto jednostavno, Dok rastežem sunčano popodne Kako bi dan ostao u zraku, Svjetlucajući kroz zrnca prašine na Suncu Poželiti ću nas bez Svjetskih muka, same I jednostavne Rastajući se u zraci svjetlosti, izvijeni u dušama kao boomerang vratiti ćemo se u Želji jedan za drugim, U ovim dugim mirišljavim popodnevima I kada te pogledam, budi miran. Kupila sam nam Vrijeme; Kako bih ti vratila boju na lice Kako bih ti otjerala umor Kako bih nas vratila na Sunce Kako bih ostali samo ti I ja I bezbroj zrnca prašine u zrakama ------------------------- Ne vidiš li kako smo smješni? Ovo lice koje nosim već danima, Uzmi ga I okreni- Igraj mi se s očima, Izbodi me prstima, Kroz obraze mi provuci dodire, Poljubi me u nos I zaključaj svoj miris u srce Usne ostavi još neko vrijeme Kako bih se smijala, Jer moram, Jer sam opet mala u toplim rukama, Jer sam opet lijepa kao nekada, Jer sam opet vesela curica --------------------------- Ostavljaš stvari u mojim ladicama Čineći prostor nemogućim bez tvojih čarapa Gledam te kako se predaješ mojim navikama Okrećeš glavu samo kada spavaš na nogama Radim kavu kako bih duže ostala budna I sama sa sobom porazgovarala Pokrila sam te plahtama nakon što si mi poslao zadnji poljubac Dok sanjaš, izvaditi ću tvoje stvari iz ladica Pokriti ću se po glavi mirišljavim majicama A ostale ću ostaviti da me gledaju u mukama Razmišljam kako bi ih najrađe oprala Razmišljam kako bi ti ih vratila Razmišljam kako ne znam zašto se bojim Jer ti spavaš- I podsjećaš na ostanak |
U tišini, uz doručak
- 01:30 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Mir me udara u glavu kao gubitnika. "Evo me, došao sam, vrijeme je da progledaš." Ali izgleda kao da mi se pogled magli u svijetu bez dima i plesa, u zemlji gdje se sve zapisuje i računa. Ovdje nema ništa osim vješanja -ovih ispravnih, ovih glupih odluka. (Jedna iza druge ukopane stoje na mjestu iza razuma, čekaju da mi pukne vrat kako bi se nasmijale.) I mir, najglasnija tišina ikada i tutnja i grmi i podsjeća. Govori kako nisam uspjela u vrijeme kaosa Govori kako nisam dovoljno jaka u utrkama I smije se jer zna da me struže nježnim prstima. Presudit ću si tihim satima, možda dođem do ovih zvukova. |
San opuštenih manijaka
- 03:11 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Progutat će me minute Dok se saginjem pogledati pod njezinu majicu Koža joj je tanka prožeta plavim linijama U toj mreži se gubim dodirima pratim gdje me vode Ono što dotaknem uzimam Otpuhat će me sati Koji će sletiti sa njezinih grudi uskoro kao vjetar na mojim usnama Uzima mi zraka kada je topla iznutra i tako prokleto hladna, dahom, u naletima Poklonit ću joj dane Iako sam ih čuvala za njega u jagodicama Dirat ću joj bedra nježna i zategnuta mapu plavih puteva Doći ću na odredište do kojeg me dovela Možda, za nekoliko godina ----------------------------- Noć je zaboravila Gdje sam zastala Nije me prijekorno pogledala Nije se sažalno nasmijala Noć je popustila I po potiljku me poškakljala Nisam dobila poljubac Niti onaj od nula decibela Samo nekoliko sekunda mira u njezinim rukama Noć mi je oprostila Ali uskoro će Zijevom izazvana Svjetlom bit prekrivena Čekat ću ju satima. Predugo znam - dan ne oprašta. -------------------------------------- Razumijem te u naletima -makar me ubijaš udarcima Vidim te pod šarenim svjetlima -kako me gutaš zelenim očima Kupila bih ti tone otrova -kad znam da bih te time ubila Ljubila bih ti ruke satima -kada bi im dodire time oduzela Odvela bih te u zadnji kutak svemira -da ti pokažem iskre u ljudima Razrezala bih se napola i darovala ti polovicu koja uživa. Drugu bih pokopala u crnim rupama kada bih se barem tako rješila ludila. ------------------------------------------ Živim usred ovog očaja u koji ste me posadili Evo tebe Majka Si I tako odvratno zagađena titulom Koja si osoba? Gdje je tvoja najdraža boja? I koji ti je prvi grijeh? Kada si utekla djetinjstu? I gdje si ga ostavila? Zašto si se smijala? I kome si plakala? Ti si majka, Evo je, Konačna uloga. I ti si tu, Kojega oduvijek volim; Koji me uči knjigama, Notama, I ljudima koje trebam prezirat, jer su lošiji od nas. A tko je to gori od nas? U ovom usranom paklu vaše zaboravljene ljubavi koja se pojavi u poluvremenu hokejaških utakmica kada strastveno raspravljate o presudama. Koja će biti vaša? Ili na odlasku I dolasku Kada se dotaknete Zbog prostora Koji vas djeli nekoliko dana Zar je za poljubac potrebno odmora? Ne želim tako živjeti Ubijam postanak Nisam od vas nastala Da bi se u žalost pretvorila I potegnut ću litru vina Ako je ona dovoljna Da me zagrije I zavara. Znam, nisam vaša kopija |
Sunčana strana ulice
- 17:32 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Ogledalo Tvoja pustinja i šaka puna pijeska Tvoja borba sa suncem u ime svijeta Tvoja vručina i opekline na leđima Tvoje ljeto kroz plamen i pakao prijezira Tvoja prošlost u obliku proždrljivih tumora Tvoja šuma u kojoj si se sakrila Tvoje lice nisam ga zaboravila Pokloni Uzmi i nosi, čekam te već tako dugo. Mrzim sve što imam stoga poklanjam. Zgrabi grčevito što vidiš i potrči se sakriti, ja ću ovdje stajati i ostati prazna. Ovoga puta bez tereta, izmorina od grbljenja. Ako padneš, ostavi se nošenja, sjedni pored i pričekaj. Već će netko doći i riješiti te tereta. Njegove riječi Izlio je riječi na nježne površine glatkih papira. Udarom grafita razorio je prazninu i zaprljao bijelo, čisto. Usudila sam se pitati što je pisalo tamo, u zabačenim svjetovima njegovih strasti kojima briše strahove. Naišla sam na čistinu, osušenu livadu natučenu suncem. Sretala sam ljude izbrisanih lica koji nestaju prije no što progovore. Popila sam litre vina iz bokala koji se ne prazne i smijala se u raškošnom pijanstvu. Ležala sam na krevetu na kojem me častio znojnim poljupcima, neobuzdanim dodirima, i srkao život iz mojih očiju. Ostala sam na stranicama Njegovih misli, U priči o kaosu i nepripadanju; sada sam samo lice, lice koje blijedi. |
Shiza i Stvarnost
- 18:53 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Neviđeno ludilo, evo ga kreće se kao zmija između ruža koje sam zasadila, U bajkovitom dvorištu, između trnovitih grana koje me bodu zaboravom, između umišljenih slika u pobuđenom umu. Siguran vrisak, probudio je i susjede i pse, U naselju tihog života bezličnih obitelji, u malom gradu uz more koje truje um vibracijama, u zemlji otuđene budućnosti, već sutra, već danas. Možda sam jedina normalna, sa glasom koji se čuje, sa namjerom koja je stvarnost, ovdje; među nijemim ljudima, baš tu; u moru u kojem sam se utopila. |
Čisto
- 17:29 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Popeli smo se na vrh goleme nakupine smeća, koju ostavljaju iza sebe insekti što gmižu po mome licu. Rekli su da će nestati, kada gravitacija prestane vući sve što zagađuje svijet I njegovu nevinost, pa će se I moji ružni nametnici otisnuti od površine, zajedno sa svojim neredom otplutati u veliko Ništa. Smrad se širi kroz ugodne domove, nastanjuje se u kosama mirišljavih djevojčica i spaljuje našu sposobnost da nanjušimo ljepotu. Kao što smo to nekada radili, kada smo kao bijesni psi nosevima tražili ugodu. A možda smo I odrasli pa znamo da ono što se ne pere postaje trulo. Možda smo I pametniji pa znamo da su nam osjetila postala trošna. Možda smo se I pomirili sa smradom divljeg svijeta koji ubija apetit. Skačem sa nakupine tog smeća, prestajem očekivati da će se urušiti podno mojih nogu. Ono ostaje ovdje, ono je naš dom, sami smo ga gradili. |
Smorena pjesma. Bez j.
- 06:10 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Predviđam kako će me uzeti. Na njemu stoji moja statua, zamrznuta u dimenzijama. Nju samo mi doživljavamo. Razmišljam, ako se pojavi, netko, Ioše zamišljen, Hoće li? Želi li? Podijeliti? Tuge su teške za djeljenje i zamorni su sati koji prolaze kroz monotoniju, dok se ne postigne vrhunac. Svršava li se tada? Vrišti li se na bol? Okrutna šala prokletnika i lažova. Egoista, uvrnutih navika. Nesretnici ovog grada, umornih izgleda oko kojih toliko drže. Vi ne držite vodu, u mojoj je zdjeli, pijem ju kao slavu, rumenu, kiselu, kamenac opterećuje zube, neka su truli, istinit prikaz odurnih navika, osveta trganja i propadanja. Zrak je tako mlad Zar opet starim? ---------------------------------- Gledam te kako stojiš ispod prozora mema te. Opet se podsjećam to je moja luda glava koja želi to je moje sumorno sjećanje koje blijedi. Gledam te kako stojiš ispod prozora možda zadnji put. Blizu si i želiš biti ispod mojih popluna ispod mojih krikova. Gledam te kako stojiš ali nisi ispod moga prozora. ----------------------------------------- Htjela sam bezbroj put Toliko puta previše Radila sam skice Kako će izgledati Samo hrpa nespretno našaranih Riječi Povezanih linija Nikad smisao tih nacrta. ------------------------------------------- Gledam bijes u njegovim očima u očima njega: Koji me voli već desetljeće Koji me voli kada me drugi vole Koji me voli kada me drugi napuštaju Koji me voli kada ležim skršena Koji me voli kada sam nasmijana Koji me voli kada ga stoti put ostavljam Koji me voli kada me prezire. Sada vrišti pogledom šrkguće zubima: Dosta mu je hireva Dosta mu je pitanja Dosta mu je polovičnog Dosta mu je gotovog Dosta mu je kada se pretvaram Dosta mu je kada ga ne vidim Dosta mu je kada ga želim. Strah me lica svih tih godina koja me reflektiraju kao nemilosrdno ogledalo. Iz odraza vrišti najbolji prijatelj; Progovorio je nakon vremena Progovorio je nakon sjećanja Progovorio je iz strpljenja. Slušam ga skrušeno, ostavlja me. Za koju godinu čekati će me na kraju staze, kraj oltara kada se zasitim svih prolaznih lica, tako je vrisnuo. ------------------------------------------------------ Iz puke navike traži tvoje lice kako bi ga dotaknula. Kada je sama, kada tuguje. I guta se u ludilu. Možda je istina, tada se vole najviše, kao drugovi, kao ljubavnici. Zatražila te je: Reci mi molim te, gdje je tvoja želja? Kada ćeš prestati čekati luđakinju? Ona nema ništa opipljivo; ona ima obraz pun masnica, dušu razrezanu uvredama i tijelo potrgano požudama. Ona ima dom pokvarenih karaktera. Njezine su namjere uvijek bile trenutak. A oni se vole i dalje; bez dodira, bez poljupca. Ponekad ju zagrliš da ublažiš želju, možda prokletu naviku. Vrati se u okrilje nevinosti gdje ju nisi poznavao, kada si bio slobodan svih snova, Noćnih mora. ----------------------------------------------------------- Svaki puta kada prođeš Pored moje kuće Ti zastaneš Pa se zamisliš Poruka je navrh misli Ali ju ne šalješ Kažeš da je pametnije Ne govoriti kako me voliš Kažeš da je pametnije Štutiti kada te bolim. I suša je presuha Za ona jutra pritisnutih obraza I poplava je preplavila Sve noći notornih napijanja. Ali znamo da se Glasamo preko panorame grada Kao golubovi Oni se koprcaju zrakom Pera su im ofucana, Kandže slabe sekundom. Dolazi li do tebe? Znam da odgovoriti nećeš. Prošlost je ionako Potrošena uloga. |
Dom.
- 01:15 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Mladi odlaze, premaldi da odu, kao sjene (nekada) kasnih staraca. U uvjetima mladosti nije lako biti dijete. Oni drže šake skupljene u udarac i metci se šalju u čoporima. Ranjeni leže, na početku putovanja, krvare. A Oni, pametni i odrasli, ne vide, njihovi su pogledi zamagljeni razumom, glavno oružje starosti. Borim se svime što imam, a imam tako malo, kontrola je pripala drugima i obila se o zidove, mrtva tijela, njihove hladne poglede, o ubitačna oružja, ravno o moju glavu. Dobila sam zadnji potres mozga, osjećam se osakaćeno, za cijeli jedan period, pamćenje je oslabilo. Upravo su to htjeli, nikada neću biti dio njihovih propusta. |
Borna je rekao
- 02:42 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
1. Borna je prijatelj s puno kapaciteta, voli popit, možda ne koliko i ja, ali sviđa mu se gorka žgaravica. Kreće na svoja putovanja bez žene bez gomile ljudi, samo samnom, jednom tako besmislenom. Borna me naučio da muškarci šute kada žele vrištati molbe, Zato se kuham u tišini jer Borna je u pravu iako je sam. Borna se smije (što češće može) smješnom profilu ljudi pa ga i ja vidim, iako to nebi mogla sama i smijemo se dok god smo ovdje i tu, Borna baca boje na platno kao da je rekao nešto, što ja želim reći, pa ne nalazim riječi dok on tako samouvjereno slika ono pod našim nogama. Nije to ispod nas, Marija, varaš se, to smo ti i ja, jedini ljudi koji vole, tako. 2. Razrađena tehnika ljudi koji govore stalno, onih koji šute još više i tu sam ja, negdje u sredini, dok ih promatram. Borna je popio pa luduje, ali za oprostit mu je on zna gdje ide. Ostali ostaju kao smrt u kukuljicama plastičnih čaša i smiju se dobroj anegdoti koju je ispričala društvena luda. Borna pleše sa strane, stalno ga gledam, on je moja odgovornost, ali poznaje život tako dobro. Pa mi govori da ne zna zašto i da ne zna gdje je pa se pitam gdje je trenutak koji promiće, svima, pa i njemu dok plešemo pijani na ružnoj zagrebačkoj cesti u pola pet ujutro. 3. Razumijem o čemu se razgovara, dobra je to priča, o ljubavi života i njih nekoliko koji to postaju na jedan dan, kako je to smješno. Smješno je Borna, urnebesno dapaće, ali gdje je kraj kada ne stajemo na završetku svih besmislenih pjesmica, 4. Borna je ostao šokiran, to je rijetko stanje, kada je vidio dječaka rumenih obraza. "U njemu je život, i on ga ima", objašnjava mi pokretima ruku. Ja već znam dječaka rumenih obraza, njih sam baš ja zarumenila. I gledam kako crvenilo blijedi kada svaki dan provodi bez mene. Kaže meni Borna: "Veliki su ljudski podhvati koji su tako bijedni dok traže osobu kojoj će zarumeniti obraze." 5. Pričam mu kako sam provela dan S dječakom rumenih obraza Kako mi nije dao da ga ljubim Nego me u prolazu cmoknuo S tisuću knjiga na ramenima. Borna me pažljivo sluša kako jadikujem o gubitku ljepote prisnosti zbog koje postajem ovisna neuroticna i luda. Uzima telefon u ruke pa zove dječaka rumenih obraza da mu kaže da se raspameti, I češće me ljubi. Ja ga zaustavljam jer se bojim, on primjećuje pa mi govori da se bojim života koji vodi nigdje koji odlučujem voditi. 6. Slikala sam ga s digitalnim fotoaparatom dok je pušio slim smotanu cigaretu, ( Zlatni dukat ) i buljio u ženu za drugim stoloml. Govori mi kako je nesretan i usamljen, jer nema žene koja ga gli ujutro i radi mu tople sendviče s putrom i purećom šunkom. Stavljam mu ruku na rame, utješno, prijateljski, razmišljam kako bi i meni dobro došlo da me netko uslika dok gledam u prolaznu ljudsku agoniju i radim slona od buhe za trenutak sklapanja s vremenom, 7. Izmišljamo pijane riječi uz kiseli miris jeftinog črnjaka mješanog s još jeftinijom kolom. Lud je kada ga udara na agresivu. Ali mi od bespotrebne dosade ne vidimo vlastite glave. Ljubi me u obraz "ti si mi naljbolji prijatelj"; udara me po ramenu, "iako si prokleto nerazumna." Odvračam pogledom, "šuti dok još imaš šanse" ali usta mi urliču od smijeha koji se čuje do Zaprešića. Trgam etiketu s vina i ljepim si ju na čelo. Pogledaj Borna, sada sam se napokon pretvorila u bocu koju toliko silno volim. 8. Još njih nekoliko i svi koji su nas gledali Borna opstaju kao statue u ateljeu. Boje će se proliti, ti ćeš ih razrijediti, ja ću ih zgusnuti, čime? Riječima! Jer se ponekad tako dobro služim njima, kada imam muda, ti kažeš. Kada se zaboravljam, ja kažem, inače sam pristojna, takva se nikome ne sviđam. Čak ni starcima. Zar je pristojnost stvarno izmišljotina starih koja nas drži dalje od besmislenosti kojoj težimo? Ah, ah, zar nismo i mi jedni od njih, bar duhom, bar pjevom, bar uzdahom (alkoholičarske duše uvije uzdišu jako im je teško) bar godinama. Borna, pokvarili smo se, dok se grlimo kao Meštrovićeva gola tijela nad Zdencom života, vapimo za kapljicom, vapimo za znakom. Tako smo pokvareni, kao zahrđale ure. 9. Lijepa si, lijepa si, jako sam lijepa, Borna mi govori kao da će promjeniti činjenicu da me muškarci gledaju kao komad kao dio nikad kao cjelinu. Jedan me vidio, jedna je vidjela njega. Sad smo oboje zbunjeni pa večer prolazi u notu zaboravljenih, nepreboljenih ljubavi. Najčešće je tako, jer se volimo sjećati strasti i svih popratnih aktivnosti. Zasebno smo toliko jaki kao Konan, Herkules, ili neka druga zaboravljena animirana zvijezda, da ćemo ukinuti misli kao redni dio dana. I sad se borimo šakama, on me iskušava, jesam li zaista žena? "Jučer si imala bolju ženu od mene, pokaži zube, frajeru." A ja se prisjećam, zaista, njezine su usne bile tople, bila je mlada, i ne zna koga je ljubila. Hajde Borna, idemo se šamarati, život je ionako udarac. |
Lov na zmajeve
- 22:45 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Odsustvo kao da je odsutno zaboravlja me, podsjeća kako ne postoji ne nestaje ne nastaje. Pokušavam, smrtno sam ozbiljna, pružam ruke, zrak je hladan, ništa, nešto, prestaje, postaje neuhvatljivo. Svrbi me za kožu, perem se (sedam puta dnevno), voda je neutralna, kemikalije su otrovne. Savršeni skladovi u savršenom nestajanju ne uspijevam primiti stvarnost za vlažne ruke, sisati joj place. Žmirkam u mraku, lagodno prestaje, trenutak ostaje odlazak. |
